(Marko Aurelije)

— Piše gost sajta Dejan Milošević —
Predsednik Evropskog saveta Antonio Košta posetio je Beograd. Kako nas iskustvo iznova podseća, koštaće nas. Nakon sastanka i uobičajenog obraćanja javnosti koja je obaveštena da je sastanak bio sadržajan i konstruktivan, iz usta Aleksandra Vučića, čule su se namere režima za naredni period. Vođa uzurpatorskog režima obavestio je visokog gosta i javnost Srbije da će vlast sprovesti preporuke ODIR-a, koje se odnose na izborne uslove, naročito što se tiče medija i biračkih spiskova, a sve to da bi građani Republike Srbije stekli dodatno poverenje u izborni proces. Antonio Košta je imao susret i sa predstavnicima opozicionih stranaka. U praksi, režim želi da počne implementaciju preporuka ODIR-a, naglašavajući da je za taj proces potrebno godinu dana, pa se raspisivanje izbora očekuje krajem 2026. godine. Evropski izvori govore i da je opozicioni spektar spreman da podrži taj proces, a režim računa da je taj period sasvim dovoljan da amortizuje nezadovoljstvo i bunt koji su pokrenuli studenti, računajući da nije realno da se odreknu još jedne godine svog obrazovanja zarad opšteg društvenog interesa. Dakle, studenti i narod koji ih većinski podržava, u skladu sa namerama režima moraju da opredele svoje aktivnosti ka što skorijem raspisivanju izbora.
Aktuelna tema izbora je ishodište moralno opravdanog studentskog bunta, koji zahteva odgovornost za pad nadstrešnice u Novom Sadu i smrt 16 ljudi, kao posledicu uspostavljene koruptokratije. Zahtevi prema režimu i protesti koji su usledili sa sobom su doneli niz spoznaja, od buđenja svih društvenih slojeva, najmasovnijeg skupa u istoriji Srbije, suočavanje studentskog pokreta sa prirodom režima i odbijanje istog da ispuni zahteve, do razotkrivanja establišmenta i ta dva ogledala koja u svojim odrazima dave Srbiju svih ovih decenija.
Ta dva ogledala, dva pola našeg političkog spektra su bili domen teorije, a sada su dokazana praksa modela po kom režim opstaje.
Prvi pol ima nacionalnu boju, on je iz svojih otrovnih usta sipao najgore uvrede prema studentima i narodu, od ustaša do stranih plaćenika, obezvredivši sve što je važno u našem nasleđu i stvarajući opravdanje za mržnju i upotrebu sile. Ta tzv. nacionalna Srbija, od „intelektualne elite“ bliske režimu do samozvanih neutralnih mislilaca, besomučno ponavlja da studentski pokret zapravo želi da prizna nezavisnost Kosova, uvede Srbiju u NATO, i ostvari sve strahove kojim se nečinjenje i protivljenje novoprobuđenoj snazi, opravdava. Kratka retrospektiva će podsetiti sve te delove tzv. nacionalnog spektra da je licemerje i kukavičluk njihovo pravo lice. Naime, mi smo kao zemlja izašli iz ustavnih okvira kada je režim slomio Ustav Republike Srbije Briselskim sporazumom 2013. godine ugasivši državu Srbiju na Kosovu i Metohiji.
Režim je predao više od 28 nadležnosti tzv. Kosovu preostale nakon agresije NATO 1999. godine, od pozivnog broja do elektromreže.
Režim je priznao prerogative državnosti tzv. Kosovu kroz priznanje svih dokumenata, od pasoša do auto tablica, čime je direktno učestvovao u stvaranju novog entiteta na našem državnom tkivu. Ćutanje tog dela spektra je kupovano pesmama, dozvolom da se vlast kritikuje samo onda kad nije ugrožena.
Režim je potpisom na IPAP sporazum Srbiju kategorizovao kao deo NATO saveza bez formalnog članstva. Skupština je ratifikovala IPAP sporazum 12. februara 2016. godine i Srbiju obavezala na:
– slobodu kretanja pripadnika NATO svim koridorima po Srbiji (vazduh , zemlja, reke)
– pristup svim državnim i privatnim objektima u kojima se radi, uključujući i one u kojima se obavljaju ispitivanja i probe
– imovina NATO i njegovog osoblja oslobađa se poreza i carina
– diplomatski imunitet članovima NATO po Bečkoj konvenciji
– obaveza razmene informacija.
Režim je odbio da se u Skupštini usvoji rezolucija o genocidu nad našim narodom u NDH, režim postavlja Dejana Ristića za ministra u vladi, koji sa pojedinim delovima crkvene jerarhije umanjuje broj žrtava genocida, režim je dozvolio firmi Klet, u vlasništvu hrvatskog tajkuna, da kontroliše 80 odsto tržišta udžbenika.
Režim je Srbiju podredio interesima stranaca, predajući resurse i ispunjavajući interese svih zainteresovanih međunarodnih strana (Istok i Zapad) u skladu sa interesima koje imaju u našoj zemlji, kupujući svoj opstanak na vlasti. Svi strahovi su se ostvarili, a nacionalni spektar je razotkriven kao klijent režima koji samo uz čašicu žestine peva, i rodoljublje banalizuje spuštajući ga na nivo zadimljene birtije. Studenti su rođeni i odrastali su u sistemu koji je usmeren ka Briselu, od kulture do načina života i buđenje rodoljublja kod mladih nema nikakve veze sa sistemom obrazovanja, kulturni obrazac ne postoji, to je intervencija koja nije u našim rukama.
Drugi pol oličen u proevropskom političkom spektru itekako je doprineo da se aktuelni režim učvrsti, upravo u politici režima prema Kosovu i Metohiji. Na rušenje Ustava koji se tiče celovitosti zemlje naišao je na odobravanje, jer je to proces koji je generisala EU, zaboravivši da se Ustav brani u kompletu, a ne parcijalno, i zato su odgovorni za uzurpaciju institucija od strane režima podržavši isti u prihvatanju Francusko/Nemačkog plana za Kosovo i Metohiju pozivajući se na Evropske vrednosti. Evropske vrednosti kad je u pitanju celovitost zemalja se najbolje ogledaju u Španiji, koja je zbog učešća u procesu referenduma za nezavisnost Katalonije, osudila devet političara na zatvorske kazne u trajanju od 9 do 13 godina. Samo u akcionarskom društvu Srbija vrede neka druga pravila. Taj pol spektra može se slobodno tvrditi odgovoran je za uspostavljanje koruptokratije, jer režim nije nailazio na organizovan otpor. Taj pol tzv. proevropskih stranaka, ponaša se ljubomorno, jer uzurpatorski režim Aleksandra Vučića, sprovodi njihovu politiku, od predaje resursa, izdaje Kosova i Metohije, lgbt+ ideologije, za koju ima podršku EU kakvu oni nikad nisu imali. Ta kompleksaška politika niže vrednosti je eruptirala nakon saopštenja studentskog pokreta, koji EU ne vidi kao nadležnu za rešavanje ovog procesa, u punoj slici razotkrivajući probleme koje su stvorila ta dva saveznička ogledala.
Srbiju je establišment doveo u nemoguću poziciju, izbori se više ne mogu održati na ustavom propisan način, nemogu se održati na celoj teritoriji, više se ni u jednom obliku ne mogu sprovesti na Kosovu i Metohiji (Ustav jasno kaže da je Srbija jedna izborna jedinica). Društvo nije bilo spremno da aktivnim ignorisanjem izbora (kojim je režim od građana tražio legitimizaciju svoje politike), oduzme legitimitet obarajući izlaznost, što bi snažnim pristupom moglo da spreči formiranje vlasti. Kad za to spremnost, pre svega zbog pritiska stranih aktera, nije postojala, nova snaga koja se kroz studente i narod artikulisala, zahteva delovanje koje ne znači odustajanje od političkih principa, štaviše, zahteva povratak zemlje u ustavne okvire kako bi se zaustavio slobodni pad i definitivni gubitak države Srbije od koje bi ostalo samo ime.
Studenti su reafirmisali politiku koja Srbiju stavlja na prvo mesto, studenti su afirmisali politiku trijumvirata koja se ogleda u rodoljublju, građanskoj dimenziji i miroljubivosti. Studenti različito politički razmišljaju, ali su za razliku od postojećih polova našeg društvenog života sposobni da pronađu zajedničku tačku koja odgovara na sve velike teme, a to je Ustav. Ustav koji je srušen od strane onih koji te velike teme podmeću mladosti, koja za to rušenje nije odgovorna. Zato, bez obzira na sve poluge koje establišment poseduje, zajedničkim snagama, studenti i narod, mogu osujetiti planove navedene na početku teksta. Savršeni uslovi za borbu nikada neće postojati, ali će pokazati da li smo dostojni imena zemlje na koju se često pozivamo.
Mi jesmo zemlja između Carigrada i Rima, u istini nastala, a od nas zavisi da li će u laži biti srušena.
Život ima smisla samo ako ga živi slobodan čovek.